Od Zadra do Nina je blizu, svega 16-17 kilometara uglavnom ravne ceste. Promiču Petrčane pa Zaton, gdjegdje se kroz stabla možda nazire i poneki krajičak morske plaveti, ali je ne primjećujem; prvi mi je put doći u Nin pa podsvjesno dodajem gas. Prije sam popisao bitne točke gradića, ali popis kanim pogledati tek nakon što dođem u Nin i ugasim motor. I onda – bum! – na punoj liniji, usred široke ravni s lijeve strane... Koči, Jukiću, i okreći gdje znaš!

Ovdašnji svijet polje naziva Prahulje, a na očito vještačkom brdašcu, sigurno i pretpovijesnom tumulu, ustobočila se crkvica. Mala je toliko da ju je pretenciozno nazvati i kapelom, a važna toliko da će svi ovdje reći, tako piše i na obavijesnoj tabli, kako se radi o crkvi. Zaštitnik joj je sveti Nikola, a do nje s prostranog parkinga vodi stotinjak metara daščane staze, kao da će ka crkvi upravo naići kralj pa da ne bi za nešto zapeo u travi. Može biti da je i prije gotovo 1000 godina – sagrađena je nekad krajem 11. ili početkom 12. stoljeća – do nje vodio ovakav puteljak, budući da se, barem tako tvrdi narodna predaja, u Ninu krunilo sedam hrvatskih kraljeva, a svi bi nakon krunidbe s pratnjom dojahali na ovu stranu, popeli se na mali plato ispred crkvice i zasjekli mačem na sve četiri strane svijeta; k'o biva, gdje god se okrenete i što god uradite, znajte da sam ja vaš gospodar, da vas ja i kažnjavam, ali vas i štitim.

Na tabli stoji i podatak da je crkvica jedini u Dalmaciji sačuvani primjer ranoromaničke arhitekture takvog oblika. A zašto je drugačija od svih drugih? Kraljevi i kraljevići se uplašili Turaka pa na crkveni krov dozidali promatračnicu u obliku osmozubog kruništa. Tako je crkva postala i minijaturna tvrđava, a nevisoka promatračnica u polju je ipak bila dovoljna, ako ništa, moglo se prije podići vojsku na uzbunu ili se, ako je s one strane poljem jezdila jača sila, nadati u bijeg do sigurnijeg zaklona.

Nije to bila neka umišljena opasnost, naprotiv, Turci su više puta stizali do Nina, palili ga, pljačkali ili zauzimali. To je, međutim, kasnija povijest, a kudikamo je tajnovitije razdoblje iz vremena narodnih vladara, kad iz Nina, ratne i trgovačke luke, knez Branimir, kraljevi Petar Krešimir IV., Dmitar Zvonimir i drugi od malenog teritorija pod svojom kontrolom pokušavaju napraviti pravu državu. Donekle je išlo, a onda je sve propalo, ali Nin, kao prijestolnica, i poslije toga uživa autonomiju. Vladaju Mađari, formalno su to ugarsko-hrvatski kraljevi, sve dok Ladislav Napuljski Dalmaciju ne proda Mlečanima za bagatelu. Tek potom doći će na red okršaji s Turcima, paljevine i razaranja, nakon kojih Nin postaje ono što je i danas, fin, ali nikom više važan gradić. Biskupija se dokida, a ionako odavno rastjeranog stanovništva sve je manje. Stvar spašava pobjeda u ratu protiv komaraca, ostvarena mjerama poduzetim u močvari oko grada, svedenoj u rječicu Jarugu, odbijenu podalje od gradskih zidina, najvažnija pobjeda u novijoj povijesti ovog kraja.

M.J. | Bljesak.info / S Grgurom Ninskim

Sve to je, međutim, i hrvatski kneževi i kraljevi, i Mađari, i Mlečani, i Turci, povijest „od prekjučer“. Shvatit će to svako ko dođe u Nin kad na puno mjesta naiđe na fragmente antičkih spomenika, građevina i drugog. Prvi se vide već na travnjaku pored glavnog gradskog parkinga, koji metar izvan gradskih zidina, a u gradu ih je toliko da gotovo više ne znaju kud bi i što bi s njima. Do središta, makar možda ne zemljopisnog, a u ovakvim mjestima ga uvijek označava crkveni toranj, ni pet minuta, budući da Nin ima površinu od svega nekoliko duluma. Mislim, dakako, na nekadašnji otok, kasnije spojen s kopnom dvama mostovima pa se otočnost ni ne primijeti.

Na tako malom prostoru se nagomilalo toliko povijesti da je čudo što se, ako odbijemo poveliko groblje, spomeničke površine u kojim nema gradnje te ulice s trgovima, našlo mjesta i za malo više od 1000 stanovnika, koliko ih je pobrojano za posljednjeg popisa. Kako li je moglo biti da je u doba kralja Tomislava ovdje obitavalo čak 15.000 veslača plus ostali, u antičko doba 20.000, a u liburnsko doba dvostruko više žitelja, ostaje nerješiva enigma; ili su bili nagurani kao sardine ili su zapisivači bili skloni pretjerivanju. Treće nema. Spomenuh Liburne, a onda moram dometnuti da su u odnosu na to ilirsko pleme – ovdje su, na područje koje danas pokrivaju solana i muzej soli, dojezdili u 9. stoljeću prije Krista, krajem brončanog i početkom željeznog doba – i Rimljani „od prekjučer“.

Doaznike na najvećem trgu dočekuje glavom i bradom Grgur Ninski, kancelar hrvatskog kraljevskog dvora u 10. stoljeću i najznačajniji ovdašnji biskup. Iako je Grgurov ninski kip, kao i onaj splitski, Meštrovićevo djelo, drugačiji je, izgleda mi identičan onom Grguru u Varaždinu; ovdje mu je ljevica spuštena i zeru je, za jedno dva konfekcijska broja, mršaviji, kao da su ga u Splitu dobro ugostili pa se malo opustio i zdebljao. Nožni palac mu se usjajio od dodira onih što vjeruju da to donosi sreću; ja se omišljam, i ovako je imam nezasluženo mnogo, kud bih s njom da je Grgurov palac donese još više.

Crkva svetog Anselma nekad je, dok Grgura, zbog zalaganja za glagoljicu i narodni jezik u bogoslužju, nisu pustili niz vodu, bila katedrala, najstarija u hrvatskim krajevima. I kasnije, ali to više nije bilo to, jer je katedrala bez biskupije kao kraljevska kruna bez pozlate. Šta je, nakon svih ratova i nesreća, ostalo od njene prvotne inačice, iz 6. stoljeća, ili od one iz 10. stoljeća, kad je obnovu iz kraljevske kese platio Zvonimir, znaju možda povjesničari umjetnosti; mnijem da je tek ponešto. I dvojica biskupa, uzidanih iznad ulaza, sigurno su mlađi, na to ukazuje i, također uzidan, grb s godinom MDXXVIII.

M.J. | Bljesak.info / Dio oltarne pregrade završio je u prozoru

Unutra odmah jedna čudna slika: kamenu posudu u kojoj stoljećima, kako bi se vjernici njome prekrstili, stoji posvećena voda, sada „krasi“ sprej za dezinfekciju. Može li se sprejem dezinficirati duša i očistiti srce ili samo ruke? Zagledam detalje, i krupne i sitne, posebno glavni oltar, ne samo zato što stvarno izgleda moćno već i zbog toga što znam da ga je dao podići prethodno barski, a tada zadarski nadbiskup, Peraštanin Vicko Zmajević, isti onaj što je bosanskim franjevcima u 18. stoljeću, kad im je bilo najgore, ne jednom bio „na ruku“, a Fojničanina fra Pavu Dragićevića je 1741. godine u Zadru posvetio za bosanskog biskupa.

Ko ne zna o čemu se radi, jedva da će primijetiti kapelu prislonjenu uz nekadašnju katedralu na strani prema zvoniku, a itekako je važna. Zaštitnica joj je sveta Marcela, ovdje znana kao Gospa od Zečeva, a u kapeli stoji stoljećima vrlo štovan drveni Gospin kip, star više od pola milenija, te nadgrobna ploča ovdašnjeg biskupa Jurja Divinića. Gospi od Zečeva Nin može zahvaliti što je i danas najpoznatije proštenište Zadarske nadbiskupije. Njen, kao i relikvijari svetog Anselma i kolege mu Ambroza, čuva se u župnoj riznici, a uz njih, u zbirci poznatoj pod nazivom „Zlato i srebro grada Nina“, i jedan Judin srebrenjak te prsten pape Pija II. iz 15. stoljeća. Na trgu ispred crkve jedan, a na obližnjem stotinjak metara udaljenom trgu Kraljevac drugi bunar; prvi poprilično običan, ali s glagoljskim natpisom na pokrovu, drugi poseban, s krunom iz 13. stoljeća s grbom plemenitaša Šubića Bribirskih. Preko puta mu Muzej ninskih starina; radno vrijeme taman istječe, ali neki dobrohotni kustos nudi da se uđe. U sedam prostorija nema šta nema, od prapovijesti do kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, uključujući i nalaze s podmorskih istraživanja, ali je, kad znam šta me sve čeka, dovoljno razgledati i samo lapidarij u povelikom dvorištu. Jest da je još uvijek improviziran, neki od izložaka su na nekoj vrsti skele, par kapitela je iz nekog razloga umotano u celofan, ali šta mari kad ne znaš šta je od čega bolje. Unutra je i kopija krstionice kneza Višeslava, ali sam prije desetak godina vidio original u arheološkom muzeju u Splitu. Čekaj, a zašto u Splitu ne bi bila kopija, a u Ninu original?!

A šta me još sve čeka? Eh, kud god se krene, sama čudesa, pogotovo za mjestašce za koje su, po broju stanovnika, slavonska i posavska sela velegradi. I sve je stalo između dvojih gradskih vrata. Na stranu prema Donjim vratima, u najživljoj od uličica, nazvanoj po knezu Branimiru, u prozor i zidove kuća uklopljeni, ko zna kad, dijelovi prekrasne oltarne pregrade iz onih davnih kraljevskih dana. Oko Donjih vrata kockarnica na otvorenom, ali ni nalik onim u Monte Carlu ili Las Vegasu: uokolo se razliježe sonata za brusilicu i zbor čekića, a prašnjavi radnici uglavljuju kamene kocke po platou ispred vrata. Mještani Donja vrata zovu Bardelina. Pri vrhu im reljefni grb grada, s boka ulaz nadzire čudan ljudski lik, šiljobrad, strogog pogleda, klempav, s plitkom kapicom na glavi. S one strane vrata na travnjaku komadi rimskih stupova i kapitela.

M.J. | Bljesak.info / Čuvar Donjih vrata

Dalje je more pa opet valja, sporednim uličicama, uz više od metar debele zidine, ka središtu. Središtu, moglo bi se i tako reći, ninskog Rima, budući da se tu nalazio rimski forum, a unutar njega i rimski hram, i to, pazi sad, najveći na istočnoj obali Jadrana! Malo se za to zna, nekako su uvijek, zbog nekih drugih važnih stvari, u prvom planu Salona, Dioklecijanova palača, Narona, pulska Arena, zadarska Foša… Ovdje se, i doslovno, ime mu je uklesano na frizu pročelja hrama, potpisao car Vespazijan, rimski vladalac od 69. do 79. godine, onaj što je malo prije smrti kazao kako osjeća da polako postaje Bog, aludirajući na običaj da se rimski carevi posthumno proglašavaju bogovima. O hramu bi se moglo nadugo i naširoko, ali je dovoljno i to što rekoh. I još spomenuti čudom očuvani korintski stup, u originalu visok čak 17 metara. Kad već spominjem stup, a ovdje ga je nemoguće preskočiti, moram malo i fragment još jednog: stoji na Višeslavovom trgu, a mještani ga posebno štuju, nazivajući ga Gospina stina ili Gospin stolac. Na stup se za procesije na blagdan Gospe od Zečeva, početkom svibnja, polaže Gospina trava (kantarion), a na cvijeće Gospin kip. Na kraju sudionici procesije „jagme“ za cvijeće, vjerujući da će u njihove kuće i obitelji donijeti djelić Gospina blagoslova.

U susjedstvu mu je Rimska kuća, kako stoji na informativnoj tabli, pa bi čovjek pomislio da je riječ baš o kući, a nije, već o prostranom kompleksu s atrijem, kupatilom i otvorenim dvorištem. Nestala od druga vremena, obrađeni kamen uvijek je bio na cijeni, raznijelo se za gotovo dva milenija. Gdje je Rimljana, tu je, dakako, i mozaika, pogotovo u jednom ovako značajnom antičkom središtu, a o značaju puno govore i ostaci antičke luke u obližnjem Zatonu; vide se na tamošnjem rtu Kremenjača u doba oseke, a arheolozi su tamo, uz ostalo, našli i ostatke liburnskih lađa, jedinstvenih po tome što su izrađeni ne samo bez ijednog čavla već bez ijednog komadićka metala, samo od drveta, lanenih konopaca i drvenih klinova.

M.J. | Bljesak.info / Vespazijanov hram

Nailazim i pored groblja, i tu stoji neka starija kapela, uklopljena u zidine, ali za nju nemam vremena, zove me kudikamo važnija crkva svetog Ambroza. Romaničko-gotička, 13. stoljeće, ali podignuta na ostacima benediktinskog samostana koji se u dokumentima spominje još 941. godine. Kad bih se sad raspisao o crkvici i svemu vezanom za nju, bilo bi to trčanje pred rudu, jer ćemo, više nego što se dosad zna, tek doznati. Lijevo od ulaza traju, naime, arheološka istraživanja, mistrije i lopatice neumorno stružu po kamenju. Privatna tvrtka „Temenos“ iz Splita službeno je registrirana za istraživanje i eksperimentalni razvoj u društvenim i humanističkim znanostima, a u Ninu joj je ovo treće istraživanje, prije su obavili svoje na prostoru oko vile na Banovcu i oko Donjih vrata, tamo gdje su se oni zakockali. Ekipu predvodi arheolog Šime Vučković, a sva nadgleda kolega mu Ivica Pleština. Temenos je riječ koja dolazi iz grčkog jezika, a označava „sveto zemljište“, zemljišnu parcelu određenu za božanstvo, često obogaćenu „svetim drvetom“ ili oltarom. Pa da malo sačekamo i vidimo što će izroniti na koncu čeprkanja po ovom ninskom svetom placu, a nešto novo sigurno hoće, jer bi ovdje bilo tako i da se arheolozi razrade na najbezveznijem mjestu, ako takvo u Ninu uopće i postoji.

Gornja vrata su isto fina, ali se ne mogu uspoređivati s Donjim, pa se i ne zadržavam dugo, a onda ću opet do jedne crkve. Znam da će biti onih što će sad pomisliti „e sad te je stvarno dosta s tim crkvama“, ali neće biti u pravu, ovdje su crkve puno više od mjesta u kojima se služi misa ili obavljaju krštenja i vjenčanja. U crkvi Svetog Križa ne dešava se ni to: ako izuzmemo dvije lastavice što su svile gnijezdo, i sad, jer se valjda ne smiju pomjeriti s jaja, svoje buduće dječice, bojažljivo glede prema svakom ko uđe, crkva je potpuno prazna. Akustika savršenstvo, ni po čemu se ne vidi da pticama smeta što ću jednu otpjevati od početka do kraja. Ne znam jesu li „mrlje“ u bjelini zidova ostaci freski, ali je to, ako ne računamo prekrasan pleter na nadvratniku s potpisom župana Godečaja ili Godeslava, jedini likovni ukras „najmanje katedrale na svijetu“, kako ju je prozvao znameniti engleski arhitekt Thomas Jackson. Arhitektonskih ukrasa je mnogo, i unutra, od istaka na kojim su laste poredale gnijezda, preko škropionice, pa do kupolastog svoda, i svana, gdje su glavne brojne duguljaste slijepe niše.

Tako je sad, a nekad je crkva Svetog Križa, po mnogima najvrjedniji sačuvani objekt starohrvatskog sakralnog graditeljstva, bila dvorska kapela u kojoj su misu slušali kneževi i kraljevi. Zvuči nevjerojatno da je u originalu sačuvana još od vremena gradnje, 9. stoljeća – sve druge su rušene, obnavljane, proširivane, dozidavane, a ona ostala ista, kao ona žena što ju je Mišo Kovač ugledao pod svjetlima bezimenog grada. Dugo se smatralo da je crkva malo „felšava“, takoreći „crkva s greškom“, a onda je neko prokužio da je „greška“ ustvari dobro proračunata „caka“ graditelja kojom je omogućeno da, osim molitvenog mjesta, bude, zbog položaja prozora i kutu ulaska svjetlosti kroz njih, i neka vrsta kalendara, budući da su se po mjestu na koje su padale sunčeve zrake mogao odrediti solsticij i ekvinocij.

M.J. | Bljesak.info / Šime Vučković i ekipa Temenosa

Deveto stoljeće izgleda nam daleko, baš kao što je graditeljima crkve izgledalo mjesto na kojem su je podigli; stoji, naime, u ostacima antičkih kuća, a Rimljani i njihovo nikome nisu smetali, pa je u zidinama oko crkve nađeno i istraženo oko 170 srednjovjekovnih grobova datiranih od 8. do 15. stoljeća.

I na kraju nešto za mnoge sigurno posve neočekivano: Branimir Johnny Štulić! Otac mu Ivan iz Nina je i nije slučajno dobio ime Branimir, a još manje je slučajno što je na omotima svojih albuma koristio glagoljicu. Glagoljski zapis vidljiv je i na ninskom spomeniku knezu Branimiru, kod Donjeg mosta, a Johnny je jednom, ljetujući u zavičaju, kazao kako je možda potomak Grgura Ninskog. Ili mu je možda predak knez Branimir?!